Filmovi visoke i ujednačene kakvoće

I u svom 73. izdanju Pulski filmski festival opravdao je visoka očekivanja i zadržao podjednako visoke standarde koje su na trima prethodnim festivalima postavili Umjetnički ravnatelj festivala Danijel Pek i izbornik filmskih programa Mario Kozina. To podjednako vrijedi za sve festivalske segmente, od Glavnog natjecanja s hrvatskim filmovima i manjinskim koprodukcijama preko popratnih programa PoPularne Pule, Studentskog programa, Pulice, filmova na plaži Ambrela i ostalih, do industrijskog dijela manifestacije namijenjenog profesionalcima iz svijeta sedme umjetnosti. Visoka kvalitativna razina očitovala se i u nagrađenim ostvarenjima, od kojih su neki već spomenuti u tekstu o prvoj polovici festivala u ljetnom trobroju Vijenca.

Dobitnici nagrada na 73. Pula Film Festivalu / Izvor Pula Film Festival

Velika Zlatna arena za najbolji film zasluženo je dodijeljena drami Koke, dugometražnom prvijencu scenarista i redatelja Igora Jelinovića. U obrazloženju žirija kaže se da je film nagradu zaslužio i zbog uvjerljiva prikaza mediteranskog miljea te također izražene mediteranske teatralnosti, ali i spretno oblikovanog humornog diskursa te sjajnih glumačkih interpretacija čitave postave. Tome se nema što dodati, uz napomenu da među glumcima ipak prednjače Snježana Sinovčić-Šiškov, dobitnica Zlatne arene za glavnu ulogu, te u domaćem filmu dosad praktički nepoznata Aleksandra Janković (serije Budva na pjeni od mora, Jedini izlaz), splitska glumica ovjenčana Zlatnom arenom za sporednu ulogu.

Arsen Anton Ostojić

Goran Stanković

Srđan Kovačević

Borba za dostojanstvo

Dok se Koke zakitila i Zlatnom arenom za scenarij, ona za najuspjeliju režiju pripala je Srđanu Kovačeviću za dojmljiv dokumentarac Ono što treba činiti, koji je nagrađen i za montažu Klare Šovagović i Damira Čučića. Svježi pobjednik Liburnia Film Festivala jesenas se mogao pogledati i na 23. Festivalu filmova o ljudskim pravima, a riječ je o majstorski složenoj priči o većinom inozemnim, ali i domaćim radnicima u slovenskoj luci Kopar, koji se za pomoć u zaštiti svojih prava obraćaju pravnom savjetovalištu. Troje savjetnika su neslužbeni protagonisti, osobe koje uistinu žele pomoći da se njihovim klijentima omoguće barem minimalna radnička prava i koliko-toliko dostojanstven život. Potpisanog kritičara njih troje, a osobito najagilniji Goran Lukić, neodoljivo podsjećaju na likove iz nekog naslova Kena Loacha, baš kao što je i protagonist prethodnoga Kovačevićeva doksa Tvornice radnicima asocirao na Daniela Blakea ili nekog sličnog Loachova antijunaka. Redatelj je sjajno složio redom tužne i porazne priče radnica i radnika koji su svakodnevno izloženi izrabljivanju i maltretiranju, a uz nijekanje bilo kakvih njihovih prava. Kad se na koncu ipak uspije izboriti određena pravda, gledateljima, a moguće i protagonistima, ostaje gorak okus Pirove pobjede.

Posebna nagrada šarmantnom crtanom filmu

Nedavno je u kinodistribuciju krenuo novi domaći dugometražni crtić Kristalni planet Arsena Antona Ostojića, vrlo uspjelo ostvarenje kojem je na festivalu dodijeljena Posebna Zlatna arena za doprinos hrvatskoj animaciji. Autor najpoznatiji po hvaljenim i nagrađivanim filmovima Ta divna splitska noć, Halimin put i Ničiji sin suproducent je, suscenarist i redatelj ovog duhovitog, šarmantnog i pozitivno infantilnog ostvarenja koje gledatelje privlači i odličnom nasinkronizacijom.

Igor Jelinović /

Rea Rajčić i Igor Jelinović

Djelo nastalo prema tri desetljeća staroj ideji i priči hrvatskog oskarovca Dušana Vukotića, koju je s izvornim naslovom Kristalni otmičari s njim priredio pisac znanstvene fantastike i ilustrator Aleksandar Žiljak, jasno ali nenametljivo zagovara altruizam i ekološku svijest. Protagonisti su djevojčica Rea (glas Katje Matković) i njezin otac Val (glas Ivana Glowatzkog), koji u nedefiniranoj budućnosti stižu na naizgled negostoljubiv Kristalni planet iz naslova. Ubrzo će otkriti da planet nije negostoljubiv te da na njemu žive slikovita bića Gorgoni i Zlob­ci, kojima najveću opasnost predstavljaju divovsko čudovište i neodgovorni ljudi koje predvodi aktualni guverner Mordokan (glas Gorana Navojca). Međutim, uskoro se održavaju izbori na kojima mu je ozbiljna konkurentica Sandra (glas Judite Franković Brdar), koja će sa sinčićem postati saveznicom Rei.

Film koji je svjetsku premijeru imao krajem svibnja na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu za djecu i mlade u češkom Zlinu uspješno oživljava Vukotićev duh i poetiku, baratajući nekim motivima iz njegovih filmova Gosti iz galaksije i Sedmi kontinent. Djelo koje je realizirano 3D animacijom, na kojoj je rad trajao dulje od 5 godina, međunarodna je produkcija Hrvatske, Češke i Slovačke, a osvaja i odličnom nasinkronizacijom, koja je desetljećima kvalitativni zaštitni znak domaće animacije. Ukratko, posrijedi je dinamičan, zabavan i prilično šarmantan crtić koji se ravnopravno može nositi s europskom konkurencijom i u kojem podjednako mogu uživati gledatelji svih uzrasta.

Zanemarena izvrsna drama

Zlatna arena kojom je ovjenčan Kristalni planet nije jedina „posebna“ dodijeljena na festivalu, jer je druga pripala Lindi Begonja za izniman doprinos glumačkom ansamblu komedije Svadba Igora Šeregija. Tim čudnija, pa i bizarnija, biva odluka žirija da posve zanemari izvrsnu psihološku obiteljsku dramu Male stvari scenarista i redatelja Zvonimira Jurića. O tom smo filmu pisali u ljetnom trobroju Vijenca, pa sad podsjetimo samo da je riječ o ostvarenju iznijansiranih karaktera, njihovih izuzetno uvjerljivih i suptilno predočenih međuodnosa, naglašeno sugestivnog ozračja, impresivne režije oslobođene bilo kakvih viškova i balasta te vrlo efektne gradacije dramske tenzije. Dakako, i odličnih glumačkih interpretacija cjelokupne postave u kojoj se ipak izdvaja fantastična Marija Škaričić kao lik koji nosi najveći teret, čije se dimenzije većinom naslućuju te postupno otkrivaju tijekom filma. Lindi Begonja svaka čast, nekako je naposljetku trebalo i „nagraditi“ izniman komercijalni uspjeh Svadbe, ali svejedno je upadljivo neobično što je žiri posve zanemario djelo kojem su visoke ocjene dali i kritika (4,18) i publika (4,498).

Naposljetku, visoka i ujednačena kvalitativna razina odlika je i manjinskih produkcija prikazanih na festivalu. Potpisani kritičar među njima izdvaja kompleksnu i vrlo nelagodnu psihološku dramu Oče naš redatelja Gorana Stankovića, na istinitim događajima temeljenu storiju o tragediji do koje će dovesti krajnje brutalan i sadistički tretman narkomanskih ovisnika u komuni organiziranoj u jednom srbijanskom manastiru, koju vodi izraženo autoritativni otac Branko, kojega pak uobičajeno maestralno tumači Boris Isaković. Film koji nije za svakoga, ali koji se svakako ne zaboravlja lako.